Treba vam drugi svijet, jer čini se da se ovaj odavno potrošio? Potrebne su vam nove riječi, jer ste njih pogrešno koristili? Taj osjećaj slabog pripadanja životu kog živite nikada ne blijedi. Obuzima i krade iz vas svaku dobru namjeru da budete vitalni. Ljudi koji se uz pomoć struke bave unutarnjim dijalozima uma i duše takvo stanje nazivaju “krizom egzistencije”... Ja je prosto zovem tugom. Tugom bez osnova. A još gora je ta kurvinska osobina - što upravo za njom nema potrebe. Koliko bi tek jaka bila da ima osnova?
Jedan divan čovjek, za kog zaboraviše da je bio pjesnik, breme ove navike nazvao je “nedostatkom pribježišta”... Ispisao more soneta, prije dalekih dvjesta godina. Čitanjem njegova pisma, svaka bi se glava neba najela. No, ostade nepoznat - što je neminovna stvar, jer se dobrota tako lako zaboravlja. Korisnost nečega nikada nije bila mjera upotrebljivosti u ovom svijetu - među poganim ljudima. No, ostavićemo njegovo ime bez pominjanja - a vratimo se onome s početka ovoga teksta... Izgleda da svako od nas ima manir da gaji neki neobjašnjiv osjećaj da nekud treba da ode. Na nepoznato, a sjajno mjesto da stigne... i da u tom nekom dalekom univerzumu, takvo što domom nazove. No, vežu nas stege, kojima ni karakter materijala ne umijemo da pripišemo.
Zato je možda sada pogodno vrijeme za jednu kratku priču. Znate već, tome nas nauče u školama, kroz slike tuđih mudrosti, probudimo nekako i sva svoja značenja.
* * *
I tako... Dogodio se u jednom gradiću curkus. Ogroman, šaren - pun svakojakočega. Gužve se napravile. Klovnovi, vatrogutači, zebre, lavovi, ringišpili, slatkiši... Zabava za svakoga. Bješe tu i bradata dama. Znoja i piva na sve strane. Da se preliva.
Prolazio čovjek pored karnevalskih šatri i nekako se nađe blizu cirkuskih slonova. Međutim, neka neobičnost mu privuče pažnju. Naglo se zaustavi.
Elem, svaki slon je mirno stajao u krugu - po jedna, prednja noga im bješe zavezana za kolac, ničim drugim do običnim kanapom. Nije bilo lanaca, nikakvih kaveza, ili čvrstih ograda. Ništa što bi upućivalo da postoje teške zabrane koje sprečavaju krupne životinje da uteknu. Toliko je očigledno bilo da su kanap mogli da otkinu bez problema, u svakom trenutku, samo da za malo pokažu neposlušnost, ili da se uz puki korak uzjogune. No, i dalje su stajali nepomični, udaljeni jedan od drugog taman onoliko koliko je sveza dozvoljavala.
Čovjek primijeti da nedaleko trener (krotitelj opasnih životinja) čeprka nešto oko kola. Priđe, nazva mu ‘’dobar dan’’, pa ga upita: “Hoćete li molim vas objasniti zašto su slonovi onako mirni? Zašto ne pobjegnu? Ili makar pokušaju? Primijetio sam da bi malo njihove snage bilo dovoljno da počupaju kanap i razruše cio cirkus.”
“Pa...” - trener se osmijehnu - “... Vrlo jednostavan razlog, dobri gospodine. Dok su još mali i veoma mladi, koristimo kanap iste jačine kao onaj što ste vidjeli tamo. Vežemo im prednju nogu za kolac... a dok su tako majušni, i te kako se trzaju. Međutim, u toj dobi nemaju dovoljno snage da pokidaju svezu. Dok narastu veliki, nekako ujedno odrastaju u saznanju i vjeri da ne mogu pobjeći. Ubijeđeni su da ih kanap čvrsto veže za kolac, tako da i ne pokušavaju više... Neki i umru u zatočeništvu ni ne pomislivši da im je za slobodu dovoljan trzaj... samo da se malo pomjere. I da imaju dovoljno snage”.
Čovjek se u čudu nađe. Potpuno zatečen. Trebalo mu je vremena da sakupi svaki detalj i posloži ih u glavi. Ode do nekog drveta, nasloni se, zapali cigaretu i sa distance se zagleda u tužne slonove pa promisli o tragikomičnoj sudbi što steže prostor oko njihovih stopala.
A onda mu se misli okomito vrnuše, te počeše da gledaju u život i svrhu čovjeka, kroz drugačije oči. Bez one šećerno gorke magle.
“Da li i mi, kao ovi slonovi, zastanemo i zaglavimo u tako teškim uvjerenjima da ništa u životu ne možemo promijeniti, da se nikud ne možemo pomjeriti kad nas svijet zatoči? Samo zbog toga što smo bili neuspješni u prvom pokušaju? Možda opet, baš poput ovih slonova, malo ko sazna volju svoje snage... i snagu zatočenika koji je prerastao sve svoje zatvore i tamničara?”
* * *
Vjeruj mi, odavno si već stigao na to magično mjesto kom se nadaš. San ti je i dalje tu, samo se malo uz gležanj zagulio. Odloži kofere i raspakuj se. Taj umor što imaš, nije od putovanja, već od čekanja. Lanaca nema, samo si navikao na zatočeništvo.
(Autor je književnik)
Piše: Milisav S. Popović